4.
Fusnote
4.1. Čemu služe?
Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da
su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma
i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi
autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u
fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke
literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne.
Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam
slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu.
Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se
citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u
samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se
bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za
to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego
na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu
je reč.
U fusnotama se autor poziva na druge
bibliograf-ske jedinice da bi potkrepio iznete stavove: „ o
ovoj te-mi, vidi knjigu tu i tu". I u ovom slučaju, bolje je stavi-ti ih u
fusnotu.
Fusnote služe za spoljne i
unutrašnje referencije. U fusnotu se može staviti jedno
,,up." (što znači „uporedi", kojim se upućuje ili na drugu knjigu ili
na drugo pogla-vlje ili pasus u okviru sopstvenog rada). Unutrašnje
refe-rencije mogu, ako su bitne, ostati u samom tekstu: knjiga koju čitate je
primer za takav postupak, jer se često po-zivam na drugi odeljak.
U
fusnotu se unosi citat kojim se jedan sta v pot-krep/juje. a
koji bi u tekstu samo smetao. Recimo da vi u tekstu nešto tvrdite, a zatim, da
ne biste gubili nit u iz-laganju prelazite na sledeću tvrdnju, ali posle prve
stavlja-te fusnotu da biste pokazali da jedan priznati autoritet de-li vaše
mišljenje.
Fusnote omogućavaju da podrobnije
objasnite sud koji ste izneli u tekstu. Korisne su
jer ne opterećujete tekst opservacijama koje, bez obzira koliko značajne, ni-su
bitne za vaš rad ili samo ponavljaju. s druge tačke gle-dišta, ono što ste već
rekli.
Fusnote služe i za korekciju iznetib
stavova: vi ste sigurni u ono što tvrdite ali
i svesni da ima i drugačijih mišljenja, ili smatrate da bi neko, s odredenog
aspekta, mogao osporiti ono što tvrdite. Biće to dokaz ne samo na-učničke
lojalnosti već i kritičkog duha ako u fusnoti date i mišljenje koje donekle
ograničava vaš autoritet.
U fusnoti se može naći prevod nekog
citata koji je bilo nužno dati na stranom jeziku, ili pak originalna
ver-zija citata koji je zbog zahteva teksta bilo zgodnije dati u prevodu.
h) Fusnotama se otplaćuju dugovi. Navesti
knjigu iz koje smo citirali jednu misao znači platiti dug. Navesti au-tora od
koga smo preuzeli jednu ideju ili informaciju, zna-či platiti dug. Ponekad se moraju
platiti i dugovi koje je teže dokumentovati: pitanje je naučničke časti reći u
fu-snoti da originalnih ideja koje izlažemo ne bi bilo bez podsticaja u vidu
određenih dela ili privatnih razgovora s određenim autorima.
Svi važni sudovi koji nisu opštepoznati...
treba da budu pot-krepljcni dokazima. To može biti ućinjeno u tckstu. u
l'usnoti. ili na oba mesta" (Campbell c Ballou, op. cit.. p. 50).
Dok su
fusnote tipa a, b i c mnogo korisnije u dnu strane, one tipa d
i h mogu doći na kraj poglavlja ili sa-mog rada, naročito ako su
jako duge. Reći ćemo i ovom prilikom da fusnotd ne trebd dd bude suviše
duga: inače nije fusnota već napomena i kao takva se numeriše i uno-si na
kraju rada. U svakom slučaju, budite dosledni: ili sve fusnote u dnu strane ili
sve na kraju poglavlja, ili kratke fusnote u dnu strane ili napomene na kraju
rada.
To što se citirana dela pojavljuju u
fusnotama ne zna-či da nije potreban spisak bibliografskih jedinica;
biblio-grafija omogućava da uvek pred očima imate dela koja ste pregledali i
daje opštu informaciju o korišćenoj literaturi, a bilo bi nevaspitano prema
čitaocu primoravati ga da in-formacije o literaturi traži u fusnotama.
Bibliografija, u poređenju s
fusnotama, pruža kom-pletnije podatke. Na primer: citirajući stranog autora, u
fu-snoti se može dati samo naslov na originalnom jeziku, dok će se u
bibliografiji navesti i prevod. U fusnoti se na-vodi ime pa prezime autora,
a u bibliografiji će se, po al-fabetskom redu, uneti prezime pa ime autora.
Comments
Post a Comment