Skip to main content

3. Kako rad da posluži posle diplomiranja?


3. Kako rad da posluži posle diplomiranja?
Postoje dva načina da se rad napiše tako da služi i posle završenih studija. Prvi je da se tema obradi kao po-četak šireg istraživanja koje se kasnije nastavlja, naravno, ako za to postoji interesovanje.
Drugi je zamišljen tako da i direktoru lokalne turistič-ke agencije može koristiti u poslu kojim se bavi, iako je njegova tema bila ,,Od 'Ferma i Lučie' do 'Verenika'." U stvari, napisati diplomski rad znači: 1) precizno formulisati temu; 2) prikupiti građu za obradu teme; 3) organizovati građu po nekom redosledu; 4) proučiti temu iz primarnih iz-vora, u svetlu prikupljene građe; 5) dati formu i organski povezati sva izneta gledišta; 6) izložiti građu tako da čita-lac razume šta ste hteli da kažete; da može da se posluži lstom građom ako poželi da se pozabavi istom temom.
Napisati diplomski rad znači, dakle, naučiti kako une-ti red u sopstvene ideje i kako srediti podatke. To je is-kustvo metodičnog rada koje se svodi na konstruisanje  jednog „predmeta" koji će služiti i drugima. Dakle, nije toliko važna tema rada koliko radno iskustvo koje ona uključuje. Ko je umeo da prikupi gradu o dve redakcije Manconijevog romana umeće kasnije da na isti, metodi-čan način prikupi podatke koji su mu potrebni u turistič-koj agenciji.
Autor ovog teksta objavio je već desetine knjiga o raz-ličitim temama ali ako je uspeo da napiše poslednjih devet to je zato što se poslužio iskustvom prve koja je, u stvari, bila proširen diplomski rad. Bez te prve knjige ne bi mo-gao da napiše ostale. I, u onome što je dobro kao i u ono-me što nije, u njima je ostao trag prvog rada. Vremenom postajemo lukaviji i mnogo više znamo, ali način na koji ćemo obrađivati materiju koju poznajemo zavisiće uvek od toga kako smo pristupali onome što nismo znali.
Konačno, pisanje diplomskog rada je vežba pamćenja. Imamo dobro pamćenje i u starosti ako smo ga vežbali u mladosti. Nije važno da li smo ga vežbali učeći napamet sastave svih timova prve lige, Kardučijevu poeziju ili rim-ske careve od Avgusta do Romula Avgustola. Naravno, ako se vežba pamćenje, bolje je učiti ono što nas intere-suje ili nam koristi: ali ponekad je i učenje nepotrebnih sadržaja odlična vežba. Znači, iako je bolje pisati diplom-ski rad o nečemu što nas zanima, tema je sekundarna u odnosu na metod rada i iskustvo koje stičemo.
Ako se nešto radi dobro, nijedna tema nije glupa: te-meljan rad dovodi do korisnih saznanja, bez obzira na to koliko nam tema izgleda nevažna i nezanimljiva. Marks ni-je pisao rad o političkoj ekonomiji nego o dvojici grčkih filozofa, Epikuru i Demokritu. I to nije bilo slučajno. Možda je Marks bio u stanju da razmišlja o problemima istorije i ekonomije sa teorijskom težinom koja nam je dobro poznata upravo zato što je naučio da misli proučavaju-ći svoje grčke filozofe. Zbog mnogih studenata koji poči-nju s vrlo ambicioznim radovima o Marksu a kasnije zavr-šavaju u personalnim službama velikih kapitalističkih kom-panija, vredi preispitati postojeći koncept diplomskih rado-va sa aspekta njihove upotrebne vrednosti i aktuelnosti.
h� / � n �W� ��� se formulisati teme poput Neoavangarda u književnosti šezdestih ili Sličnosti i raz-like između tripisca „fantastike": Savinija, Bucatija i Lan-dolfija.



U jednoj knjižici koja se bavi sličnom temom, našao sam uputstvo za prirodne nauke, koje se može primeniti na sve oblasti:
Tema Geologija, na primer, previše je široka. Vuika-nologija kao grana geologije isto tako. Tema Vulkani Meksika mogla bi da se razvije u dobar rad ali poinalo površan. Dalje sužavanje dovelo bi do vrednije studije: Istorija Popokatepetla (na koji se 1512. verovatno popeo jedan od Kortezovih konkvistadora i koji je imao samo jednu erupciju 1702). Još uža tema koja obuhvata kraći period bila bi Nastanak i gašenje Parikutina (od 20. fe-bruara 1943. do 4. marta 1952). To je bio poslednji sa-vet, pod uslovom da se o prokletom vulkanu kaže baš sve što ima da se kaže.
Nedavno mi se obratio jedan student koji je želeo da za diplomski uzme temu Simbol u savremenoj misli. Ne-izvodljivo. Bar ja nisam znao šta bi trebalo podrazumeva-ti pod „simbolom": to je zaista jedan termin koji menja značenje zavisno od autora i ponekad mu dva autora da-ju potpuno suprotna značenja. Pod „simbolom" formalni logičari ili matematičari podrazumevaju izraze bez znače-nja koji zauzimaju jedno određeno mesto i imaju određe-nu funkciju u datom formalizovanom računu (kao a i b ili x i y u algebarskim formulama), dok drugi autori pod simbolom podrazumevaju jednu formu punu dvosmislenih značenja, poput onih koja se pojavljuju u snovima i koja se mogu odnositi na jedno drvo, na seksualni organ, na želju za sazrevanjem itd. Kako onda pisati rad s takvim naslovom? Trebalo bi analizirati sva značenja simbola u savremenoj kulturi, napraviti jednu listu koja će ukazati na sličnosti i razlike među njima, videti da li uprkos raz-likama postoji zajednička, osnovna ideja koja se pojavlju-je kod svih autora ili su zbog suštinskih razlika ove teo-rije nekompatibilne. E pa dobro, jedno takvo delo nijedan filozof, lingvista ili savremeni psihoanalitičar još nije uspeo da stvori. Kako će onda to poći za rukom jednom početniku koji, bez obzira koliko se trudio, nema za so-bom više od šest ili sedam godina zrelog promišljanja. Mogao bi napisati jedan inteligentan rad i izložiti jedno sasvim lično viđenje, ali tako se vraćamo ponovo Konti-nijevoj istoriji italijanske književnosti. Mogao bi da pred-loži svoju teoriju o simbolima, zanemarujući ono što su govorili drugi autori: koliko je diskutabilan ovakav izbor, objasnićemo u odeljku II. U razgovoru sa studentom pred-ložio sam da piše o simbolima kod Frojda i Junga, zane-marujući sve ostale pristupe i sučeljavajući samo teorije dvojice autora. Ali, otkriva se da student ne zna nemački jezik. Odlučili smo se za temu Pojum simbola kod Pirsa, Fruju i Junga. Od kandidata se tražilo da izloži razlike iz-među tri ista pojma kod trojice različitih autora, filozofa, kritičara i psihologa; trebalo je pokazati kako u mnogim raspravama o ovim autorima dolazi do neslaganja zato što se značenje koje ovom pojmu pripisuje jedan autor pripi-sivalo drugom. Tek na kraju, u hipotetičkom zaključku, kandidat bi pokušao da pokaže da li i koje analogije po-stoje izmedu istoimenih pojmova, pozivajući se i na dru-ge autore, kojima zbog precizno formulisane teme nije želeo da se bavi. Niko ne bi mogao da mu prigovori što nije uzeo u obzir autora K , budući da se tema bavi autorima X, Y i Z, niti da je citirao autora /u prevodu, jer bi se radilo o uzgrednoj napomeni u zaključku, a tema je zahtevala da se temeljno i u originalu prouče samo troji-ca autora precizirana u naslovu.
Eto kako jedan panoramski rad može da se sažme u prihvatljive okvire, a da se pri tom ne pretvori u strogo monografski.
Treba da bude jasno da termin „monografski" može imati mnogo šire značenje od onoga koje smo ovde upo-trebili. Monografija je obrađivanje samo jedne teme i kao takva suprotstavlja se „priči", udžbeniku, enciklopediji. Zbog toga je monografski i rad pod naslovom: Terna 'Svet okrenut naopako' kod srednjovekovnih pisaca.
Proučavaju se mnogi autori ali samo s aspekta jedne specifične teme (sa aspekta jednog zamišljenog paradoksa ili bajke: ribe lete u vazduhu, ptice plivaju u vodi). Pod pretpostavkom da se dobro uradi, bila bi to odlična mo-nografija. Ali, da bi zaista bila urađena kako valja, treba navesti sve autore koji su obrađivali tu temu, naročito one manje poznate kojih se niko ne seća. Zato je ovaj rad ne-što između monografskog i panoramskog i nije nimalo lak: zahteva mnogo čitanja. Ako se od nje ipak ne odu-staje, trebalo bi je suziti: Tema 'Svet okrenut naopako' kod karolinških pesnika.
Područje se sužava, zna se šta treba obraditi a šta iz-ostaviti. Naravno da je uzbudljivije pisati panoramski rad, jer iznad svega izgleda dosadno baviti se godinu ili dve dana jednim autorom. Ali treba znati da pisanje strogo monografskog rada ne znači izgubiti sasvim iz vida pano-ramu. Pisati rad o pripovedačkoj prozi Fenolja znači ima-ti u vidu italijanski realizam kao pozadinu, čitati Pavezea ili Vitorinija, steći uvid u prozu američkih autora koje je Fenoljo čitao i prevodio.

Samo ako uklopite autora u panoramski pregled, mo-žete ga shvatiti i objasniti. Ali, jedno je koristiti panora-mu kao pozadinu, a drugo napraviti panoramsku sliku. Jedno je slikati portret plemića sa selom i rekom u poza-dini, drugo je slikati polja, doline i reke. Treba promeni-ti tehniku, treba promeniti, fotografskim jezikom rečeno, fokus. Polazeći od jednog autora, panorama može biti ne-dovoljno jasna, nepotpuna ili iz druge ruke.
U zaključku bih podsetio na osnovno pravilo: što se vi-še sužava polje, radi se bolje i sigurnije je. Monografski rad ima prednost nad panoramskim. Bolje je da rad više li-či na esej nego na udžbenik istorije ili enciklopediju.

Comments

Popular posts from this blog

4. Fusnote

4. Fusnote 4.1. Čemu služe? Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu. Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč. U fusnotama s

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad? Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanisti

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je