1. 1 drugo od Bartalija nadalje
Ona vam omogućava naknadno dodavanje
podataka. Konačan oblik radne verzije sadržaja trebalo bi da izgle-da ovako:
1. Postavljanje problema • 2. Prethodna istraživanja
Naša
pretpostavka
Podaci
kojima raspolažemo
Njihova
analiza
Obrazloženje
pretpostavke
Zaključci
i napomene za budući rad
Treća faza plana rada je skica za
uvod, a to nije ni-šta drugo do analitički komentar sadržaja: ,,U ovom radu
izložićemo tu i tu tezu. Prethodna istraživanja ostavila su mnoge probleme
nerešene i prikupljene činjenice još uvek nisu dovoljne. U prvom poglavlju
pokušaćemo da utvrdi-mo te i te činjenice; u drugom ćemo se suočiti s nekim
drugim problemom. U zaključku ćemo se truditi da poka-žemo ovo ili ono. Treba
imati u vidu da smo postavili se-bi vrlo precizna ograničenja, u okviru kojih
ćemo se pri-državati određenog metoda... I tako dalje."
Funkcija ovog tobožnjeg uvoda
(tobožnjeg jer ćete ga prepravljati bezbroj puta) je u tome da vam omogući da
grupišete svoje ideje oko linije glavne zamisli, koja se ne-će menjati osim u
slučaju radikalnih izmena. Na taj način kontrolisaćete svoje impulse i
eventualne digresije. Ovaj uvod služi i za to da vašem mentoru saopšti šta
hoćete da kažete. Ali služi i vama, jer ćete samo tako znati da li već
imate sređene ideje. Prosečan italijanski student na-uči da piše u
srednjoj školi jer mora pismeno da obradi bezbroj tema u okviru nastave
maternjeg jezika. Zatim provodi četiri, pet ili šest godina
na univerzitetu gde se po pravilu od njega više ne traži da piše. U momentu
pi-sanja rada on je potpuno bez prakse. To je veliki šok, a biće i za vas ako budete
čekali poslednji trenutak. Poku-šajte da pišete odmah radne verzije diplomskog
rada.'
Dok ne budete u stanju da napišete
sadržaj i uvod ne-ćete biti sigurni da je to vaš rad. Ako niste u stanju
da napišete predgovor znači da još uvek ne znate kako da počnete. Ako znate
odakle da krenete, znači da imate ne-ku predstavu o tome gde ćete stići. I
upravo na toj pret-postavci treba bazirati uvod, kao da je recenzija već
go-tovog rada. Ne plašite se da gledate unapred. Uvek ćete imati vremena da se
vratite nazad.
Jasno je da će uvod i sadržaj
biti prepravljani kako rad bude odmicao. To je način rada. Konačna verzija
uvo-da i sadržaja biće drugačija od početne, i to je normalno. Da nije tako,
značilo bi da u toku istraživanja niste došli do novih ideja. Možda spadate u
poštenjačine, ali nije tre-balo da pišete rad.
Po čemu će se razlikovati prva od
poslednje verzije uvoda? Po tome što ćete u poslednjoj mnogo manje obe-ćavati
nego u prvoj, i bićete oprezniji. Cilj konačne ver-zije biće da pomogne čitaocu
da pronikne u rad: ali teško vama ako obećate više od onoga što ćete dati. Cilj
do-brog uvoda je da se čitalac njime zadovolji, da mu sve bude jasno i da dalje
ne čita. Paradoksalno, ali često je-dan dobar uvod, u već štampanoj knjizi,
omogućava re-
' Drugaeija je praksa u mnogim
zemljama. U Ameriei, na pri-mer, student umesto usmenog ispita piše papers, odnosno,
oglede i „teziee'' od deset ili dvadeset strana iz svakog predmeta. Veoma
ko-ristan sistem koji su neki kod nas vee usvojili (s obzirom na to da ga propisi
ne iskljueuju i da je forma usmemh ispita samo jedan od naeina da se proveri
znanje studenta).
cenzentu da stekne pravi uvid i
dovede ga do toga da o knjizi govori onako kako bi autor želeo. Ali, ako
kasnije mentor (ili neko drugi) pročita rad i shvati da ste u uvo-du najavili
rezultate koje niste ostvarili? Eto zašto posled-nja verzija uvoda treba da
bude oprezna i obeća samo ono što je rad u stanju da pruži.
Uvod služi i za to da se utvrdi šta
će predstavljati središte, a šta periferiju rada. Ova distinkcija
je veoma bitna, i to ne samo zbog metoda. Od vas će se tražiti da budete mnogo
iscrpniji u onome što ste definisali kao sre-dište. Ako u jednom radu koji se
bavi partizanskim rato-vanjem u Monferatu utvrdite da su u centru pokreti
formacija generala Badolja, biće vam oproštena poneka nepreciznost ili
aproksimativna procena u pogledu Gari-baldijevih brigada, ali će se tražiti svi
podaci o formaci-jama di Franki e di Mauri. I obratno.
Da biste odlučili šta će biti
središte rada, morate sa-znati nešto o materijalu kojim ćete raspolagati. Eto
zašto su „tajni" naslov, zamišljeni uvod i radna verzija sadrža-ja medu prvim
zadacima koje treba obaviti, ali ne i prvi. Prvi je istraživanje
bibliografije.
Koju logiku treba poštovati u izradi
sadržaja? Izbor zavisi od vrste rada. Za razradu istorijske teme pogodan je
hronološki plan (na primer: Progon Valdeza u Italiji) ili pak plan na
principu utvrđivanja uzročno-posledičnih veza između dogadaja (na
primer: Uzroci arapsko-izrael-skog sukoba). Može da se napravi i
prostorni plan {Raz-meštaj biblioteka u pokrajini Kanaveze) ili
komparativno-kontrastni {Nacionalizam i populizam u književnosti u vreme
Prvog svetskog rata). Za jedan rad eksperimental-nog karaktera napravićete induktivni
plan, od nekoliko ogleda do teorijskih predloga; u radu
logičko-matematič-kog tipa pravi se deduktivni plan, prvo teorijski
predlozi, zatim moguća primena s konkretnim primerima... Rekao bih da kritička literatura kojom ćete se služiti može da vam
ponudi dobre primere planova rada, dovoljno je da je koristite kritički
poredeći različite autore i utvrdite ko najbolje odgovara zahtevima
formulisanim u „tajnom" na-slovu rada.
Kad napravite sadržaj, utvrđujete i
logičku podelu ra-da na poglavlja, paragrafe i potparagrafe. I ovde jedna
do-bra podela, grafički rešena na principu koloseka, dopušta da dopisujete ne
remeteći suviše početni raspored. Na pri-mer, ako vaš sadržaj izgleda ovako:
1. Centralni problem
Osnovni
potproblem
sporedni
potproblem
2. Izlaganje centralnog problema
Prvi
ogranak
Drugi
ogranak
Ova struktura može biti
predstavljena dijagramom u obliku drveta u kome isprekidane linije označavaju
dalje grananje koje neće remetiti osnovnu organizaciju rada:
CENTRALNI PROBLEM CP
OSNOVNI SEKUNDARNI
POTPROBLEM POTPROBLEM
OP SP
IZLAGANJE CENTRALNOG PROBLEMA ICP
PRVI OGRANAK
PO DRUGI OGRANAK
Sigle ispod svakog ogranka ukazuju
na korelaciju iz-među sadržaja i plana.
Napravili ste sadržaj kao
pretpostavku budućeg rada i možete nastaviti stalno povezujući odrednice iz
sadržaja s karticama i drugom građom. Ove korelacije moraju biti ja-sno
grafički predstavljene pomoću sigli i/ili boja. Posluži-će vam i za unutrašnju
organizaciju teksta.
Sta je unutrašnja referencija videli
ste i u ovoj knji-zi. Cesto se govori o nečemu što je već ranije pomenuto ili
obradeno u prethodnom poglavlju, ili se u zagradi upu-ćuje na broj tog
poglavlja ili odeljka. Unutrašnje referen-cije služe da se izbegne ponavljanje
i pokaže kohezija ce-log rada. Unutrašnja referencija može da znači da je
je-dan isti koncept validan s dva različita aspekta, da se jed-nim istim
primerom dokazuju dve različite pretpostavke, da se ono što je rečeno u opštem
smislu može u raspra-vi sagledati s posebnog aspekta i tako dalje. Jedan dobro
organizovan rad bi trebalo da obiluje unutrašnjim referen-cijama. Ako ne
postoje, to znači da svako poglavlje ide svojim tokom, kao da sve ono što je
rečeno u prethodnim poglavljima nema nikakvu važnost. Nesumnjivo je da po-stoje
radovi (zbirke dokumenata, na primer) koji mogu da se izlažu i na taj način,
ali bar u trenutku formiranja za-ključaka unutrašnje referencije se pokazuju
kao neophod-ne. Radna verzija sadržaja, dobro urađena, predstavlja jed-nu dobro
organizovanu mrežu koja vam omogućava da operišete s unutrašnjim referencijama
ne tražeći svaki put u papirićima određenu temu. Sta mislite da sam radio
pi-šući ovu knjigu koju sad čitate?
Da bi odražavao logičku strukturu
rada, (središte i pe-riferija, osnovna tema i njeni ogranci) sadržaj treba da
bu-de jasno podeljen na poglavlja, paragrafe i potparagrafe.
Da bih izbegao duža objašnjenja,
upućujem vas na sadr-žaj ove knjige, bogate paragrafima i potparagrafima (i
po-delama na još manje jedinice koje u sadržaju nisu nave-dene). Jedna veoma
analitička podela služi logičkom raz-umevanju teme.
Logičku organizaciju treba da
odražava sam sadržaj. Ako I 3.4. predstavlja dodatak I 3., to treba da bude
jasno i iz grafičkog prikaza sadržaja, kao u primeru koji sledi:
SADRŽAJ
I Podela teksta
1.
Poglavlja
Prored
Početak
pasusa
II Paragrafi
Različiti
naslovi
Moguća podela na potparagrafe
Konačna verzija
Kopiranje
ili samostalno kucanje rada
Troškovi
kucanja
III Koričenje
Ovaj primer podele pokazuje nam da
nije neophodno da u okviru svakog poglavlja bude izvedena analitička po-dela:
jedno poglavlje može biti podeljeno u više potpara-grafa, dok se drugo može
izložiti pod jednim, opštim na-slovom.
Ima radova koji ne zahtevaju tolike
podele i gde bi, naprotiv, usitnjena podela prekinula narativni tok
(biograf-ska rekonstrukcija, na primer). Ali imajte na umu da vam jedna
usitnjena podela pomaže da držite pod kontrolom materiju i pratite svoje
izlaganje. Ako vidim da je jedna opservacija izneta u podstavu I 2.2,
znam da je reč o ne-čemu na šta se poziva u ogranku 2. prvog poglavlja i da ima
isti značaj kao i napomena u I 2.1.
Poslednje upozorenje: ako imate
jedan „gvozdeni" sa-držaj, možete sebi dozvoliti da ne počnete iz početka.
Na-protiv, obično se počinje izlaganjem onog dela gde se ose-ćamo najsigurnijim
i raspolažemo najiscrpnijom građom. Ali to se može učiniti samo ako postoji orijentaciona
ta-bela, odnosno sadržaj kao pretpostavka rada.
Comments
Post a Comment