2.6.
Moramo li da čitamo knjige? I kojim redom?
Sve što smo do sada rekli navodi na
zaključak da pi-sanje diplomskog rada podrazumeva uvid u ogroman broj knjiga.
Da li se rad piše uvek o knjigama
ili uz pomoć knji-ga? Videli smo da postoje i radovi iz egzaktnih nauka,
bazirani na istraživanjima u određenoj oblasti, možda na posmatranju dva miša u
lavirintu. Ovde ne bih davao sa-vete jer metod varira od jedne discipline do
druge, a onaj ko se bavi tom vrstom istraživanja obično živi u labora-toriji, u
društvu drugih istraživača, i nema potrebu za ova-kvom knjigom. Jedino što
pouzdano znam jeste da se i rezultati eksperimenta stavljaju u okvir diskusije
o već po-stojećoj naučnoj literaturi, pa opet imaju veze s knjigama.
Isto važi i za rad iz sociologije:
iako se kandidat ba-vi realnom situacijom, i njemu će biti potrebne knjige, ako
ni zbog čega drugog onda zato da bi razumeo kako su urađena slična
istraživanja.
Ima radova koji nastaju listanjem
novina ili parlamen-tarnih spisa, ali i takvi zahtevaju korišćenje literature.
Konačno,
ima radova koji se bave analizom dela, ka-kvi su uglavnom radovi iz
književnosti, filozofije, istorije nauke, crkvenog prava ili formalne logike.
Na italijanskim univerzitetima, posebno na humanističkim fakultetima, takvi su
u većini. Američki student kulturne antropologije ima In-dijance pred kućom ili
ima novca za istraživanja u Kongu, dok se italijanski student miri sa sudbinom
i piše rad o uče-nju Franca Boasa. Postoje, naravno, i sve ih je više, dobri
radovi iz etnologije u kojima se proučava naša stvarnost, ali. je i u ovim
slučajevima rad u biblioteci neizbežan zbog podataka o narodnim tradicijama u prošlosti.
Recimo da se, iz razumljivih
razloga, o jednoj knjizi piše isključivo na osnovu drugih knjiga.
Obično se jedan rad o knjigama
temelji na delima o kojima se govori i onim uz pomoć kojih se
govori. Dru-gim rečima, postoje tekstovi koji su predmet rasprave i postoji
literatura o njima. U prethodnom poglavlju smo pomenuli pisce barokne epohe i
tekstove koje su o njima pisali drugi. Moramo, znači, razlikovati tekstove
našeg au-tora od kritičke literature o njemu.
Postavlja se pitanje: da li treba
prvo proučiti teksto-ve ili preći odmah na kritičku literaturu? Pitanje može
iz-gledati bez smisla iz dva razloga:
Odluka zavisi od situacije u kojoj
se student nala-zi: on može izabrati ovaj drugi pristup zato što već do-bro
poznaje svog autora ili odlučiti da se na taj način su-oči s jednim veoma
teškim i na prvi pogled nerazumlji-vim autorom.
Krug je sam po sebi začaran, jer bez
prethodnog uvida u kritičku literaturu tekst može izgledati nerazu-mljiv, ali
bez poznavanja teksta je teško vrednovati kritič-ku literaturu.
Pitanje je, naprotiv, na mestu ako
dolazi od dezori-jentisanog studenta, ako se naš hipotetički subjekt prvi put
sreće s piscima baroka. Takav bi se mogao zapitati da li odmah da pređe na
čitanje Tezaura ili treba prethodno da stekne iskustvo čitajući Đeta,
Ančeskija, Raimondija i ta-ko redom.
Ovo bi bio najrazumniji odgovor:
proučiti odmah dva ili tri kritička teksta opštijeg tipa, tek toliko da se
dobije predstava o oblasti kojom treba da se pozabavite; suočiti se zatim sa
originalnim tekstom autora da bi se shvatilo o čemu govori; proveriti nakon
toga preostalu kritičku literaturu; na kraju, vratiti se iščitavanju autora u svetlu
no-vih ideja stečenih proučavanjem kritičkih tekstova. To je teorija, a u
praksi svako uči u skladu s nekim svojim rit-mom i afinitetima i često ne znači
da „jesti" bez reda šte-ti. Može se ići u cik-cak, mogu se menjati
ciljevi, ukoli-ko jedna gusta mreža beležaka, najbolje na karticama, ob-jedini
sve rezultate ovog „avanturističkog" kretanja. Na-ravno, sve zavisi i od
psihološke strukture istraživača. Po-stoje monokromni i polikromni subjekti.
Monokromni mo-gu da rade samo jednu stvar. Ne mogu da čitaju slušaju-ći muziku,
ne mogu da prekinu jedan i počnu da čitaju drugi roman jer gube nit, u
najboljem slučaju ne mogu da odgovore na pitanje dok se briju ili se šminkaju.
Kod polikromnih je sve suprotno.
Rade dobro samo ako mogu da prate više svojih interesovanja istovremeno, a ako
se posvete samo jednoj stvari gube volju i obuzi-ma ih dosada. Monokromni su
temeljniji, ali često im ne-dostaje mašta. Polikromni deluju kreativnije, ali
su često smušeni i nepostojani. Ako pogledate biografije velikih ljudi,
videćete da je među njima bilo i jednih i drugih.
Comments
Post a Comment