Skip to main content

2.6. Moramo li da čitamo knjige? I kojim redom?


2.6. Moramo li da čitamo knjige? I kojim redom?
Sve što smo do sada rekli navodi na zaključak da pi-sanje diplomskog rada podrazumeva uvid u ogroman broj knjiga.
Da li se rad piše uvek o knjigama ili uz pomoć knji-ga? Videli smo da postoje i radovi iz egzaktnih nauka, bazirani na istraživanjima u određenoj oblasti, možda na posmatranju dva miša u lavirintu. Ovde ne bih davao sa-vete jer metod varira od jedne discipline do druge, a onaj ko se bavi tom vrstom istraživanja obično živi u labora-toriji, u društvu drugih istraživača, i nema potrebu za ova-kvom knjigom. Jedino što pouzdano znam jeste da se i rezultati eksperimenta stavljaju u okvir diskusije o već po-stojećoj naučnoj literaturi, pa opet imaju veze s knjigama.
Isto važi i za rad iz sociologije: iako se kandidat ba-vi realnom situacijom, i njemu će biti potrebne knjige, ako ni zbog čega drugog onda zato da bi razumeo kako su urađena slična istraživanja.
Ima radova koji nastaju listanjem novina ili parlamen-tarnih spisa, ali i takvi zahtevaju korišćenje literature.
Konačno, ima radova koji se bave analizom dela, ka-kvi su uglavnom radovi iz književnosti, filozofije, istorije nauke, crkvenog prava ili formalne logike. Na italijanskim univerzitetima, posebno na humanističkim fakultetima, takvi su u većini. Američki student kulturne antropologije ima In-dijance pred kućom ili ima novca za istraživanja u Kongu, dok se italijanski student miri sa sudbinom i piše rad o uče-nju Franca Boasa. Postoje, naravno, i sve ih je više, dobri radovi iz etnologije u kojima se proučava naša stvarnost, ali. je i u ovim slučajevima rad u biblioteci neizbežan zbog podataka o narodnim tradicijama u prošlosti.

Recimo da se, iz razumljivih razloga, o jednoj knjizi piše isključivo na osnovu drugih knjiga.
Obično se jedan rad o knjigama temelji na delima o kojima se govori i onim uz pomoć kojih se govori. Dru-gim rečima, postoje tekstovi koji su predmet rasprave i postoji literatura o njima. U prethodnom poglavlju smo pomenuli pisce barokne epohe i tekstove koje su o njima pisali drugi. Moramo, znači, razlikovati tekstove našeg au-tora od kritičke literature o njemu.
Postavlja se pitanje: da li treba prvo proučiti teksto-ve ili preći odmah na kritičku literaturu? Pitanje može iz-gledati bez smisla iz dva razloga:
Odluka zavisi od situacije u kojoj se student nala-zi: on može izabrati ovaj drugi pristup zato što već do-bro poznaje svog autora ili odlučiti da se na taj način su-oči s jednim veoma teškim i na prvi pogled nerazumlji-vim autorom.
Krug je sam po sebi začaran, jer bez prethodnog uvida u kritičku literaturu tekst može izgledati nerazu-mljiv, ali bez poznavanja teksta je teško vrednovati kritič-ku literaturu.
Pitanje je, naprotiv, na mestu ako dolazi od dezori-jentisanog studenta, ako se naš hipotetički subjekt prvi put sreće s piscima baroka. Takav bi se mogao zapitati da li odmah da pređe na čitanje Tezaura ili treba prethodno da stekne iskustvo čitajući Đeta, Ančeskija, Raimondija i ta-ko redom.
Ovo bi bio najrazumniji odgovor: proučiti odmah dva ili tri kritička teksta opštijeg tipa, tek toliko da se dobije predstava o oblasti kojom treba da se pozabavite; suočiti se zatim sa originalnim tekstom autora da bi se shvatilo o čemu govori; proveriti nakon toga preostalu kritičku literaturu; na kraju, vratiti se iščitavanju autora u svetlu no-vih ideja stečenih proučavanjem kritičkih tekstova. To je teorija, a u praksi svako uči u skladu s nekim svojim rit-mom i afinitetima i često ne znači da „jesti" bez reda šte-ti. Može se ići u cik-cak, mogu se menjati ciljevi, ukoli-ko jedna gusta mreža beležaka, najbolje na karticama, ob-jedini sve rezultate ovog „avanturističkog" kretanja. Na-ravno, sve zavisi i od psihološke strukture istraživača. Po-stoje monokromni i polikromni subjekti. Monokromni mo-gu da rade samo jednu stvar. Ne mogu da čitaju slušaju-ći muziku, ne mogu da prekinu jedan i počnu da čitaju drugi roman jer gube nit, u najboljem slučaju ne mogu da odgovore na pitanje dok se briju ili se šminkaju.
Kod polikromnih je sve suprotno. Rade dobro samo ako mogu da prate više svojih interesovanja istovremeno, a ako se posvete samo jednoj stvari gube volju i obuzi-ma ih dosada. Monokromni su temeljniji, ali često im ne-dostaje mašta. Polikromni deluju kreativnije, ali su često smušeni i nepostojani. Ako pogledate biografije velikih ljudi, videćete da je među njima bilo i jednih i drugih.

Comments

Popular posts from this blog

4. Fusnote

4. Fusnote 4.1. Čemu služe? Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu. Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč. U fusnotama s

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad? Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanisti

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je