Skip to main content

2.2. Kako pristupiti bibliografiji?


2.2. Kako pristupiti bibliografiji?
Da biste napravili preliminarnu bibliografiju treba da pregledate mnogo knjiga. Većina biblioteka pozajmljuje jednu ili dve, gunđaju ako se brzo vratite i zamenite je. gubite mnogo vremena između dve pozajmice.
Ne pokušavajte da odmah pročitate sve knjige koje ste pronašli. Na samom početku napravite jednu prelimi-narnu bibliografiju na osnovu uvida u bibliotečke katalo-ge. Ali ta lista vam ništa ne govori i nećete znati koju knjigu prvo da tražite. Zbog toga se pregled kataloga oba-vlja uporedo s pregledom knjiga u sali za konsultacije. Kad pronadete poglavlje u kome se govori o vašoj temi (spratećom bibliografijom, podrazumeva se), prelistajte ga na brzinu (vratićete se kasnije) i pređite odmah na bibli-ografiju i celu je fotokopirajte. Videćete koja od nabroja-nih dela autor smatra bazičnim i možete krenuti od njih. Ako pregledate više knjiga i dobijete unakrsni pregled bi-bliografije, saznaćete i na koja dela se poziva većina au-tora. Tako ćete utvrditi prvi redosled koji ćete tokom ra-da menjati. ali bar imate nešto od čega ćete poći.

Prigovorićete da kopiranje svih bibliografija oduzima suvi.še vremena. Zaista, ovim metodom ponekad bude ob-uhvaćeno stotine knjiga iako se unakrsnim pregledom eli-minišu duplikati (ako prvu bibliografiju složite po abece-di, kontrola ostalih je mnogo lak.ša). U svakoj biblioteci koja drži do svog ugleda postoji ma.šina za fotokopiranje i te usluge obično ne koštaju mnogo. Bibliografski spisak u jednom priručniku, osim u izuzetnim slučajevima. zau-zima tek nekoliko strana. Za malo novca možete fotoko-pirati niz bibliografija koje ćete kasnije kod kuće srediti. Tek kada utvrdite bibliografiju, vratićete se u biblioteku da vidite šta vam je od toga dostupno. Imati u ovoj fazi kartice za svaku knjigu pokazaće se veoma korisnim: na kartice, uz odgovarajuću knjigu. upisujete bibliotečku si-glu i signaturu (na jednu staje više sigli i signatura. Što će značiti da je knjiga na raspolaganju na više mesta; bi-će i kartica bez sigli, a to je problem - vaš problem ili problem vašeg rada).
Formirajući bibliografiju, u iskušenju sam da svaki naslov na koji naidem zapišem u neku sveščicu. Kasnije. kada bi trebalo da u autorskom katalogu proverim da li su knjige iz bibliografskog spiska na raspolaganju, morao bih da upisujem signaturu levo i desno od naslova. Ali, ako sam označio mnoge naslove (u prvom pregledu regi-stra naslova za jednu temu lako se stiže do sto - kasnije ćete odlučiti da mnoge odbacite), u jednom trenutku ne-c'u više moći da ih nadem.
U tu svrhu najbolje je poslužiti se malim držačima zn kurtice. Čim odvojim jednu knjigu, namenjujem joj jednu karticu. Kad otkrijem da knjiga postoji u biblioteci, upi-Mijem njenu signaturu. Najmanji držači ove vrste ko.štaju "talo i mogu se nabaviti u papirnicama, a možete ih napraviti i sami. Sto ih dvesta kartica ne zauzima mnogo prostora i možete ih poneti u torbi kad god idete u bibli-oteku. Imaćete jasan pregled naslova koje ste pronašli i onih koje još niste, složenih po abecednom redu. Kartice možete organizovati i tako da gore desno bude signatura biblioteke, a gore levo jedna uobičajena sigla koja poka-zuje da li vas odredena knjiga interesuje kao osnovni iz-vor, kao izvor za jedno posebno poglavlje i tako dalje.
Naravno, ako nemate strpljenja za ovakvu kartoteku, možete koristiti sveščicu, ali to nije najbolje rešenje: ako na prvu stranu unesete autore čija prezimena počinju na A, a na drugu ona na B, kad ispunite prvu stranicu neće-te znati gde da upišete članak Azimonti Fcderika ili Aba-ti Đan Saverija. Onda je bolje uzeti telefonski imenik. U tom slučaju necete imati Abatija posle Azimontija, a biće obojica na četin stranice rezervisane za A. Metod s drža-čem za kartice je najbolji, može vam koristiti i za neki sledeći rad, posle diplomskog (dovoljno je samo da uba-cite novi materijal).
U IV poglavlju govorićemo i o drugim kartotekama, kao što su knrtotekn pročitanih dela, kurtotekn ideju. knr-totekn citćttu (a videcemo i u kojim slučajevima je potreb-no ovoliko kartica). U ovoj fazi treba podvući da biblio-grafsku kartoteku ne treba poistovecivati s kartotekom pročitanih tekstova.
Knrtoteku pročitunih tekstova čine kartice većeg for-mata, namenjene knjigama (ili člancima) koje ste pročita-li: tu ćete unositi rezimea, svoja zapažanja, citate. sve što može da vam posluži da pročitanu knjigu koristite u tre-nutku pisanja rada, kao i za finnlno sredivanje bibliogru-fije. To nije kartoteka koju treba nositi sa sobom i zato možete koristiti kartice većeg formata.

Drugačija je, međutim, bibliografska kartoteka: u njoj će se naći spisak svih knjiga koje vam trebaju, a ne sa-mo onih koje ste nabavili i pročitali. Može se napraviti bibliografska kartoteka s deset hiljada naslova i kartoteka pročitanih tekstova s deset naslova - iako ovakva situaci-ja nameće ideju o jednom radu koji je počeo suviše do-bro i završio jako loše.
Bibliografsku kartoteku nosite sa sobom kad god ide-te u biblioteku. Na tim karticama su samo najosnovniji po-daci o knjizi koju tražite i njene signature u bibliotekama koje ste obišli. Možete uneti i napomene tipa „veoma bit-no sa stanovišta autora X" ili „neizostavno naći" ili ,,taj i taj kaže da delo nema nikakvu vrednost" ili čak „kupiti".
Ako je dobro urađena, bibliografska kartoteka može biti sačuvana i korišćena u sledećem istraživanju, možete je nekome pozajmiti (a i prodati), i zato je vredi uraditi kako valja. Treba da bude lako čitljiva, nije uputno na-škrabati naslov, možda i pogrešan, stenografskim znacima. Često početna bibliografska kartoteka (pošto ste na karti-cama označili knjige koje ste našli, pročitali i o njima na-pravili beleške) može poslužiti kao osnova za konačnu verziju bibliografije.
Ovde ćemo dati uputstva za pravilno upisivanje na-slova, odnosno pravila za navođenje bibliografije. Ova pravila važe za:
Bibliografske kartice;
Kartice pročitanih dela;
Citate iz knjiga u fusnotama;
Konačnu verziju bibliografije.
Podsetiću vas na ova pravila u poglavljima u kojima se budemo bavili pomenutim fazama rada. Ali ovde će bi-ti formulisana jednom za svagda.

Ona su veoma važna i morate imati strpljenja i do-bro se s njima upoznati. Videćete da su, pre svega, funk-cionalna, jer omogućavaju i vama i vašem čitaocu da pre-pozna knjigu o kojoj je reč. Ali to su ujedno i pravila, da tako kažemo, naučničke etikecije: ko je uvažava potvrdu-je da poznaje oblast kojom se bavi; njeno ignorisanje oda-je naučnički parveni i ponekad diskredituje rad inače do-bro napisan. I nije tačno da ova pravila nisu važna i da su samo slabost sitničara. Tako je u sportu, filateliji, bili-jaru, političkom životu: ako neko pogrešno koristi „ključ-ne" izraze gledaju ga sumnjičavo, kao nekoga ko dolazi spolja, ko nije ,,od naših". Treba poštovati pravila društva u koje se želi ući: ko ne piša u društvu, ili je lopov ili špijun.
Da bismo se pravilima suprotstavili ili ih prekršili, moramo ih prethodno upozmtti\ eventualno ukazati na nji-hovu neodrživost ili represivnu funkciju. Ali pre nego što kažemo da nije potrebno podvući naslov jedne knjige, mo-ramo znati dti se on podvlači i zašto.

Comments

Popular posts from this blog

4. Fusnote

4. Fusnote 4.1. Čemu služe? Vrlo je rasprostranjeno mišljenje da su ne samo na-učni radovi nego i knjige s mnogo fusnota primer učenog snobizma i često samo bacanje prašine u oči. Ne može se, naravno, negirati da mnogi autori gomilaju fusnote da bi svom radu dali veći značaj niti da drugi trpaju u fusnote nebitne informacije, možda čak i bezočno ukradene iz kri-tičke literature. Ali to ne znači da fusnote, kada se kori-ste s merom, nisu korisne. Koja je prava mera, teško je reći, zavisi od vrste rada. Pokazaćemo vam slučajeve ka-da su fusnote potrebne i kako se pišu. Fusnote ukazuju na izvor iz kojeg se citira. Ako bi se podaci o izvoru pojavili u samom tekstu, čitanje te stra-ne bi bilo otežano. Ima, naravno, načina da se bitne refe-rence daju u samom tekstu i tako izbegnu fusnote. Ali one upravo za to služe. Ako se radi o bibliografskom podat-ku, bolje je da bude u fusnoti nego na kraju knjige ili po-glavlja, jer se na prvi pogled može videti o čemu je reč. U fusnotama s

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad?

[I] ŠTA JE DIPLOMSKI RAD I ČEMU SLUŽI? 1. Zašto treba pisati diplomski rad? Diplomski rad je pisani sastav, prosečnog obima iz-medu sto i četiri stotine kucanih strana, u kome student obraduje temu koja je u uskoj vezi s predmetom studija. Diplomski rad je, prema italijanskom zakonu, neophodan za okončanje studija. Kad položi sve predviđene ispite, student brani svoj rad pred komisijom koja najpre saslu-ša kraći izveštaj mentora (profesora s kojim se „radi" te-ma) i jednog ili više kontramentora koji iznose svoje pn-medbe kandidatu; otvara se rasprava u kojoj učestvuju i ostali članovi komisije. Na osnovu mišljenja dva mentora koji su odgovorni za kvalitet (ili nedostatke) rada i spo-sobnosti kandidata da odbrani stavove iznete u radu, ko-misija formira svoj sud. Uzimajući u obzir i prosečnu oce-nu tokom studija, komisija ocenjuje rad sa ocenom u ra-sponu od šezdeset šest do sto deset s pohvalom i moguć-nošću da rad bude objavljen. Ova pravila poštuju se na većini humanisti

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila

3. Citati 3.1. Kada i kako se citira: deset pravila U jednom radu obicno ima mnogo citata iz tuđih tek-stova: iz dela koje je predmet vašeg rada ili primarni iz-vor, zatim iz kritičke literature o temi tj. sekundarnih iz-vora. To znači da praktično postoje dve vrste citata: a) ci-tira se jedan tekst koji se zatim tumači i b) citira se je-dan tekst kao potvrda sopstvenog tumačenja. Teško je reći da li citata treba da ima mnogo, jer to zavisi od vrste rada. Kritička analiza jednog pisca očigled-no zahteva analizu dužih odlomaka iz njegovih dela. U drugim slučajevima citat može biti manifestacija lenjosti, ukoliko kandidat ne želi ili nije u stanju da rezimira niz činjenica i radije ostavlja čitaocu da to sam uradi. Daćemo zato deset pravila za citiranje: Praviio 1 - Odlomke koji su predmet analitičkog tu-mačenja treba citirati u razumnom opsegu. Pravilo 2- Kritička Hteratura se citira samo kada svo-jim autoritetom potkrepljuje ili potvrđuje neku našu tvrd-nju. Ako je